Na temelju njihovog osnovnog ponašanja pri zagrijavanju, plastika se može podijeliti na duroplastične plastične cijevi i termoplastične plastične cijevi. Termoreaktivna plastika je plastični materijal koji se zagrijavanjem ili pod drugim uvjetima može skrutiti u netopljive i netopljive materijale. Termoplastična plastika je plastika koja se može više puta omekšati zagrijavanjem i očvrsnuti hlađenjem unutar određenog temperaturnog raspona.
Plastične cijevi uglavnom se proizvode od sintetičke smole (poliestera) kao sirovine, uz dodatak stabilizatora, maziva, plastifikatora itd., a zatim se ekstrudiraju u -stroju za izradu cijevi. Plastične cijevi su lagane, uglavnom samo 1/10 do 1/6 težine metalnih cijevi. Njihova površina je glatkija od metalnih cijevi, što rezultira nižim otporom trenja tekućine i smanjenjem potrošnje energije za transport vode za više od 5%. Plastične cijevi mogu izdržati koroziju izazvanu visokim koncentracijama kiselina i lužina s pH rasponom od 1-14 bez stvaranja kamenca. Maksimalna radna temperatura plastičnih cijevi je oko 95 stupnjeva, a njihova toplinska vodljivost je samo 1/200 od čeličnih cijevi, što osigurava dobre izolacijske performanse. Plastične cijevi imaju dug vijek trajanja.
Aluminijske-kompozitne tlačne cijevi nude prednosti kao što su svojstva barijere za kisik, fleksibilnost (minimalni radijus savijanja je 5 puta veći od vanjskog promjera), nizak koeficijent toplinskog širenja (2,5×10⁻⁵ [m/(m· stupanj )]) i elektromagnetsku zaštitu. Polietilenske (PE) cijevi za vodoopskrbu dolaze u raznim bojama, ali cijevi izložene sunčevoj svjetlosti obično su crne radi otpornosti na starenje i mogu se koristiti za prijenos plina, vodoopskrbu i odvodnju otpadnih voda. Cijevi od umreženog-polietilena (PE-X) za vodoopskrbu zgrada mogu se koristiti na temperaturama u rasponu od -70 stupnjeva do 110 stupnjeva, pokazujući dobru dugotrajnu-otpornost na puzanje, otpornost na koroziju od raznih kiselina, lužina i otopina soli, dobru električnu izolaciju, dobru fleksibilnost i dobru otpornost na pucanje uzrokovano utjecajem okoline. Cijevi od čvrstog polivinilklorida (PVC-U) za odvodnju zgrada nude prednosti kao što su dobra otpornost na kemijsku koroziju, samogašenje i usporavanje plamena, dobra otpornost na starenje, dobra električna svojstva i glatka unutarnja stijenka s visokim kapacitetom prijenosa tekućine; međutim, imaju nisku žilavost, veliki koeficijent linearnog širenja i uzak raspon radnih temperatura.
Polipropilenske cijevi se dijele na homopolimer polipropilen (PP-H), blok kopolimer polipropilen (PP-B) i slučajni kopolimer polipropilen (PP-R). Imaju prednosti kao što su niska gustoća, dobra mehanička ujednačenost, jaka otpornost na kemijsku koroziju, jednostavno oblikovanje i obrada te visoka temperatura toplinske distorzije.
